Povijest Aluminija
Povijest mostarskoga Aluminija otpočinje već s prvim godinama 20. stoljeća, pronalaskom boksitne rude u Hercegovini, kada se kreće s njezinim iskopavanjem.
Godine 1945. organizirano je poduzeće za istraživanje, iskopavanje i prijevoz boksita, nazivlja Boksitni rudnici Mostar, u kojemu su priređivane prve studije za opravdanost izgradnje tvornice aluminija u BiH. Poduzeće Boksitni rudnici Mostar pripojeno je 1969. godine tvrtci Energoinvest Sarajevo kojoj tadanja republička vlada povjerava zadaću razvitka aluminijske proizvodnje. Na osnovu suradnje domaćega Energoinvesta i francuske tvrtke Pechiney, 1975. godine otpočinje redovita proizvodnja u novoosnovanoj Tvornici glinice u Mostaru.
Spajanjem Tvornice glinice i Rudnika boksita, 1977. godine, ustrojeno je novo poduzeće, nazvano Aluminij Mostar u koje, nakon puštanja u redovitu proizvodnju 1981. godine, ulazi i Tvornica aluminija. U razdoblju od 1981. do 1990. godine uslijedile su brojne političke odluke koje su se odrazile i na gospodarstvo pa je Aluminij mijenjao naziv više puta i djelovao u različnim organizacijskim okvirima kako bi, nakon 1990. godine, bio izdvojen iz Energoinvesta i dobio ustaljeno i prepoznatljivo ime Aluminij Mostar. Otad izrasta u nositelja razvitka aluminijske proizvodnje u Hercegovini i u Bosni, ali i u okosnicu ukupnoga života hercegovačkoga, bosanskoga, dijelom i dalmatinskoga podneblja.
Stasavši u gospodarskoga diva, zastrašujućom i nepravednom ironijom sudbine, Aluminij nestaje u plamenu Domovinskoga rata 1992. godine. Razaranja ga nisu zaobišla. Tijekom općega napada na Mostar, srpsko-crnogorski su agresori, u sastavu tzv. JNA i u paravojnim skupinama, porušili gotovo sva zdanja i u Aluminiju. Serija elektrolize doslovce je spašavana u razdoblju od 9. do 23. travnja, kada je, u sedam ujutro, došlo do izravnoga neprijateljskog granatiranja ispravljačkoga dijela Podstanice i do nasilnoga prekida napajanja Tvornice strujom. Aluminij je čak kratko i pao u ruke srpsko-crnogorskim snagama koje su spalile i uglavnom porušile Tvornicu glinice, vodotoranj kod Ljevaonice, Laboratorij, Zgradu tehničkih poslova i vodozahvate na rijeci Neretvi, otuđivši pritom cjelokupnu pokretnu imovinu Aluminija, zajedno s voznim parkom. Ipak, blistavom vojno-redarstvenom akcijom Hrvatskoga vijeća obrane HR Herceg-Bosne, Hrvatske vojske i hrvatskoga redarstva, ratnoga imena Čagalj, a mirnodopskoga Lipanjske zore, Aluminij je oslobođen 12. lipnja 1992. godine, nakon što su hrvatske snage izgurale neprijatelje s uporišta na brdima Humu i Orlovcu te iz naselja Rodoč i Jasenica, čime je zapravo otpočelo munjevito oslobađanje Mostara.
Aluminij je zatečen u razvalinama i u pepelu, u mrtvilu razaračke ratne ništavnosti. Nekada živim pogonima i radničkim prostorijama, te mračne 1992. godine, odjekivala je samo zlokobna tišina, razbijana tek zvukom kiše koja se probijala kroza porušena krovišta opljačkane tvornice. Ratna je šteta dosegnula 140 milijuna eura. A onda, Aluminij se podiže! Nakon završetka Domovinskoga rata, oni Aluminijevi djelatnici koji su ostali uza svoje poduzeće i u vihoru razaranja, nadljudskim su se snagama borili spriječiti daljnje uništavanje i propadanje onoga što se spasiti moglo. Nakon mukotrpna rada na popravku postrojenja, u prvomu redu zahvaljujući sredstvima od devet milijuna američkih dolara koje je u Aluminij uložila Republika Hrvatska, putom Tvornice lakih metala iz Šibenika, povijestnoga 15. ožujka 1997. godine pušten je u rad pogon Anode. Potom je, 14. kolovoza 1997. godine, nakon petogodišnjega mirovanja, upaljena i prva elektrolitička ćelija u Elektrolizi. Tijekom rujna i listopada 1997. godine u pogon su puštene 64 elektrolitičke ćelije, do kraja svibnja 1998. proradila je polovica ćelija, a puni kapacitet odnosno svih 256 elektrolitičkih ćelija, radilo je već u mjesecu studenom 1999. godine. Osim same obnove pogona, zdanja i strojeva, posebno prepoznatljiv znamen Aluminijeva ustanka iz mrtvih jest vodotoranj kojega su neprijateljske snage srušile, a koji je danas, svojim vitkim orisom, svojevrsnim čuvarom cijele Tvornice koji nikada ne spava, bdije i upozorava – Tu je kako bi ostao!





